Zvono budilnika i prvi septembar. Decenijama ga  pomisao na ove dve stvri ispunjava radoscu. Snažnim osećajem prisutnosti smisla. Ma, prvi septembar je bio njegova nova godina! Ne i danas.

Ustaje sa naporom, uz dubok uzdah proteže ukočene ruke. Posmatra ih. Nekada su bile snažne, gipke. Sada deluju usahlo, prekrivene staračkim pegama, sa kožom opuštenom i namrskanom preko omršavelih mišica.

Lagano sleže ramenima, pomiren sa time kao stvari stoje, ustaje i kreće u novi dan. Prvi radni dan ove školske godine. Naizgled isti kao i toliki pre njega a opet po svemu drugačiji.

Voli svoj posao. Živi za njega. Za osećaj u grudima pri pogledu na iskre radoznalosti i interesovanja u dečijim očima, u čudu raširene zenice i smeh. Za trenutke kada stoji ispred razreda, gleda im lica obasjana popodnevnim zracima sunca. Za one kada uvuku glave u ramena i gledaju u stranu pokusavajuci da izbegnu prozivanje. Čak i teške učenike voli. I one problematične, sa kojima je svaki čas nadmudrivanje i ples po žici nerava nategnutih kao strune. Od kada su deca odrasla i otišla u potragu za sopstvenim smislom, a naročito od kad Nada više nije ovde, uz njega, škola i đaci su postali njegovo utočište i srećno mesto.

Proveo je ceo radni vek pokusavajući deci da oslika geografiju onako kao je on vidi. Čim ugleda globus on vise nije nastavnik iz provincije, pretvara se u pustolova sa istraživačkim šeširom naherenim na stranu, pogleda večito radoznalo uperenog u daljinu, ka novim predelima i fantastičnim prizorima. Ne misli da je neskroman kada kaže da veruje da uspeva u tome. To osećanje je ono sto ga ispunjava, razlog zbog kojeg ga kolege gledaju kao otkačenjaka kada iz zbornice izađe gotovo skakućući, uz pritajen zvižduk, sa dnevnikom pod rukom.

Dnevnik.

Nema ga više.

Proveo je ceo vek sa tom knjigom pod miškom, u rukama. Utisnuo mu se u dlanove. I sada oseća baršunast dodir papira pod rukom. Seća se pažnje sa kojom bi upisivao časove, izostanke, ocene. Momenata kada bi tresnuo dnevnikom o sto, tobož ljuteći se. Nikada nijedna generacija nije pokušala dnevnik da ukrade dok je bio u njegovom ataru, prosto su znali da ga ne ispušta iz vida. Nije to za njega dnevnik, to je prijatelj i saputnik. I vise ga nema.

Zamenjen elektronskim. Polovinu avgusta proveo je na edukaciji. Posle toliko godina uči da se koristi aplikacijom. Aplikacija mu ne dozvoljava da vidi podatke o ucenicima, izuzev onih vezano za njegov predmet. Kao da su neprijatelji i on i učenici i ceo sistem. Možda i jesu. On je mislio, radio i živeo drugačije.

Zbog toga ovaj prvi septembar u njemu ne budi radost. Da su bar sačekali sa modernizacijom još dve godine, dočekao bi penziju srećan.

No, ne preostaje mu ništa drugo do da igra kako mu se kaže…ko jos obraća pažnju na to sta misle nebitni mali nastavnici geografije.

Ali ne znaju ti veliki stručnjaci bez dana uskustva za katedrom da je on sačuvao jedan stari dnevnik, generacije koja je poodavno izasla iz njegove klupe! Tek da bi imao kod kuće starog prijatelja kome može da se požali kada predveče spusti umorne kosti u beržeru. Sa kim da se porazgovara. Plavi dnevnik, požutelih strana. Pregazilo ga je vreme, kao što će i njega, za godinu dve.